25.05.2008., nedjelja
ne znam...
 ne želim olako pustiti, da u zaborav sve odleti, da li u ljubav vjerovati, ne znam, ali ne želim čekati… da li stišćem previše, da li cijedim do zadnje kapi, zar je ljubav samo riječ iz rječnika, ne znam, možda ipak iskreni istinski osjećaj… što ako prekasno bude, niz otvorene dlanove neprimjetno iscuri, u zagrljaju krive osobe nestane, ne znam, možda ipak iz betona djetelina procvate… prije negoli zadnji put oči zaklopim, slatke suze na usnama okusit želim, a možda je to ipak samo iluzija, ne znam, ali želim prozboriti nisam uzalud živjela… |
03.05.2008., subota
nikad sretnija... Loah
 Zbrajam sve svoje pobjede i greske, poraze, nadanja, sve rijeci teske. Na papir stavljam sva moja trazenja neke velike srece prepune dizanja i gazenja i podvlacim crtu ispod toga svega i pitam samu sebe: Zaliti?! Zbog cega? Prekrizim u jednom potezu ruke sve one koji su mi obecavali mirne luke i kleli se da ce skinuti mi zvijezde sa neba, ali, ne... To nije ono sto meni treba. Moja je sreca negdje u meni, raste u svim mojim osmjesima koji su sakriveni i za svaki tuzni dan koji je ikada svanuo, cuvam jedan osmjeh koji nikada nije planuo. Svaku suzu koju sam ikada pustila, nadomjestit cu jednim osmjehom koji sam propustila i izravnati racune sama sa sobom, izjednacit cu rijeci ''dobrodosla'' i ''zbogom'', zapljeskat cu svim svojim greskama, porazima i padovima, svim svojim snovima o dalekim gradovima. Konacno cu vidjeti koliko sam blizu nekoj novoj ljepoti zivota, glasno zapjevati svojoj slobodi i viknuti: divota! Koliko ljubavi jos u meni ima, koliko pjesama, koliko rima... Pospremam sobu, bacam ovo i ovo... Na mjesto starih stvari stavljam sve novo. I krevet mi nekako sjaji u tom svemu, toliko cu krasnih snova jos usniti u njemu! Gdje god je bilo crno, sada je bijelo. Sve sto je bilo pola, sada je cijelo. Zbrajam sve greske i samo se nasmijem, jer u suznim ocima jos srecu ja krijem. Nisam jos ni dala sve sto mogu dati, ni neznam jos sve sto tek cu znati, tek negdje me moje sunce ceka i mladost je moja tek potekla rijeka. Kada pogledam na sve, ne, nije mi zao. Hvala zivotu sto sve greske mi je dao. Jer sada samo dalje idem jos pametnija i ruku na srce... Nikada sretnija. Utipkao Loah - 27.4.2008 u 19:14 ovo je pjesma od divne pjesnikinje Loah, i nisam mogla izdržati, a da je ne podijelim s vama... ...inače na mom blogu ne možete pročitati tuđe pjesme osim mojih, ali ova me jako dirnula... jaka je, jednostavna, a opet toliko jedinstvena i puna optimizma... jednostavno predivna.... …hvala ti Loah što si komadić duše svoje podarila mom blogu i time ga obogatila… ...nina... |
